Trebala sam nešto uraditi, pa nisam. Dio sam zaboravila, dio nisam stigla, a ono što je preostalo bilo je malo. Kao da ništa nisam ni stigla. Imam osjećaj kako se sve što trebam, moram i želim uraditi sjatilo na mene u nekom zamahu kojeg ne mogu izdržati. Prevelik zalogaj. Telefon zvoni ko lud. Oko mene sve nešto brzo, a ja kao u usporenom filmu, korak naprijed, nazad dva.
Piše: Dragana Nižić
Slike ima, tona nigdje. Rijetko se događa, ali izgleda pogodio me blues nošen vjetrom s Veleža. Svih ovih mjeseci u stalnoj trci za nečim rezultirali su pravom melankolijom. Ušuškana u plavi džemper, kuham čorbu od gljiva oko 22 sata, gledam novu epizodu Dr. Housa i palim grijanje. Mislim na pečene kestene u Mostaru. I mandarine. Meni sve ravno. Pa ni da se nešto brinem – ne mogu. Prije nekoliko dana sam mislila kako ću eksplodirati, vidjela sam se kako doživljavam nervni slom pred prodavačicom na odjelu voća i povrća. Držala sam one banane kao da su zadnje na svijetu, nešto se zamislila i osjetila sam kako kočnice popuštaju. Kontam to je to, sad slijedi jedan vrisak iz dubine duše, a poslije njega tko zna?
Srećom shvatih, kako svi imamo pravo na žutu minutu, razdoblje kada baš i nismo svoji, vrijeme u kojem nam nitko ne treba, jer sami sebi falimo, pa se želimo naći. Trebao mi je ispušni ventil, nešto što će srušiti zidove koji su mi se približavali sa svake strane, neka doza nove energije. Oporavak svake vrste. Odmak, pozitivan odmak. Lijek protiv umora i bezvoljnosti krio se na 1.200 metara nadmorske visine, među borovom šumom čiji su mir jedino prekidala zvona ovaca i krava. Idilično. Na udaljenosti od 12 km od starog dijela Sarajeva, na području Hreše pronađoh mir i predah od svega. Dan smo proveli u šetnji na svježem zraku, kavu smo popili na balama sijena i okupani suncem jeseni napunili baterije. To mi je baš trebalo. Kasnije sam se s Andrićem i Jergovićem ispod ruke vraćala kući. Bila je noć dok smo vijugavom cestom pratili ton Neretve prema jugu. Jedva sam čekala doći doma i tada sam znala kako je sve dobro. Jedva sam čekala da se ujutro probudim. Da završim ono što treba. Makar i sa kamatama. Svima koji su me taj dan zvali rekoh kako dolazim za 5 minuta…
„Dolazim za pet minuta
nemoj da bežiš, ne budi dete
samo ću skočiti preko puta
da kupim piće i cigarete…
Ne boj se, neću ti ništa
treba mi rame za plakanje
treba mi sklonište od buke
treba mi muzika i stisak ruke…”
(Generacija 5)