Nije to bilo ni tako davno, a opet, kao da je prošao cijeli jedan vijek. Zato sam do pisanja ovog teksta svim silama pokušavala prizvati uspomene iz djetinjstva, ne zato što se svojih davnih Uskrsa više ne sjećam, nego naprotiv, jer ne želim nešto izostaviti.
Piše: Dragana Nižić
Mirna ruka djedova
Uspomene su se brzo počele nizati jedna za drugom, ali meni su kao najjače stigle one slike u kojima se jaja tek boje, čekajući da postanu savršeno lijepe pisanice do čega će ih uz pomoć voska dovesti mirna ruka djedova. Možda sam se mogla sjetiti i nečega drugog, ali ne biram ja. Ispisivanje motiva i ukrasa voskom, te iščekivanje kome će djed pokloniti tako lijepu pisanicu za mene je ostao najsvečaniji čin Uskrsa. Tu negdje mi je i ostala mirisna košara koju je mama pripremila za nošenje u Crkvu na blagoslov i običaj da se na Uskrs uvijek prvo pojede nešto od blagoslovljene hrane, ali i ja to radim sada svake godine na isti način, tako da se i ta uspomena uvijek obnavlja i nadopunjava. Naravno da je tu bilo i šarenila, obilja na stolu, prvih proljetnih delicija i ukusnih slastica, ali ničega se ne sjećam radije nego ovih pisanica. Možda zato što uvijek pokušavamo najviše zadržati uspomene na one koji nisu više sa nama…
Tada se slobodno trčalo po komšiluku, svako dijete bi izabralo svoje najjače jaje vjerujući kako će baš njime polupati sva ostala i tako skupiti popriličnu hrpu jaja od kojih kasnije, priznajem, mi više nismo znali šta bi, jer je bilo nemoguće toliko ih pojesti. Zato je na stolu uvijek postojala košara sa polupanim jajima iz koje je svatko uzimao jaje kad bi mu se jelo, a ista ta jaja iz košare kasnije bi bila iskorištena za neka druga jela. Uglavnom, jaja, pisanice toliko strpljivo pravljene, s toliko nježnosti rađene, nikada se nisu bacale. E, u tome je razlika, Uskrsa nekada i Uskrsa danas. Danas se za Uskrs u trgovinama mogu naći već obojena jaja, kuglof upakiran u celofan, svi mogući ukrasi i dekoracije. Valjda se mnogo žurimo i nemamo vremena da sve to kako i priliči napravimo u svom domu. Ne želimo čistiti mrlje koje ostavljaju tek obojena jaja, ne želimo prljati krpe koje se malo namoče u ulje da se jaja usjaje, ne želimo pokušavati napraviti kuglof, mirisan i svjež, da nam ne zagori u kalupu, a gdje još da tražimo slamu, cvijeće, jaglace i ostalo!?
Uspomena na dane kada mi je trebalo malo
Ja sam ih uvijek tražila na selu, kod bakine i djedove kuće, slamu oko štale, biljke koje ćemo otisnuti na jaja u bašti, a jaglace oko jednog malog potoka u Gornjoj Zenici. I nalazila bi ih redovno. Trebalo je proći godina i godina da shvatim kako sam najsretnija kad na stolu vidim lučinom obojena jaja, vlastitom rukom ukrašena. Bez puno điđa-miđa. Tako sam i prošle godine radila, a tako ću i ove. I dok ja bojim jaja, moj će se Davorin vrtiti po kuhinji, mama će donijeti iz Crkve posvećeno jelo i Uskrs će biti velik u svojoj jednostavnosti. Neću pretjerivati sa kupovinom ničega, mogu si priuštiti svašta, ali neću. U spomen na dane kada sam bila najsretnija, a kada mi je trebalo malo. Baš malo. Jedna rukom dragog djeda ukrašena pisanica. Sretan Uskrs!
Pisanica
Uskrsno mi jutro
donijelo na dar
čokoladnog zeca,
pisanica par.
Šarena se jaja
mogu risat rukom
obojiti bojom
ili lukom.
Pisanicu što načiniš,
k’o darak ćeš dati,
uz čestitke, tople želje
Uskrs svima čestitati!
*Preuzeto: Lukin portal za djecu i obitelj