U junu počinje raspust pa već ujutro ulica odzvanja razigranim dječijim glasovima. Do večeri se čuje i pokoja galama, svađa oko igrački, a u suton se sve opet smiri. U junu vadimo suncobrane i stolice iznosimo vani. Pravimo limunadu i tražimo što više hlada. Zalijevanje cvijeća i voćnjaka oko kuće traje duže nego inače jer je zemlja suha. U junu beremo trešnje zasađene tek prije koju godinu. U junu, čini mi se, počinje ono pravo uživanje.
Piše: Dragana Nižić

Kameni put do Hercegovine

Kada nas je životni put prije dvadeset godina doveo do Hercegovine, ja o životu na kamenu nisam znala ništa. Jedino sam znala da je ta stara, zarasla građevina bila kuća u kojoj je kao dijete živio moj otac, a nama se valjalo prilagoditi na život bez asfalta, bez telefona, bez vode. Imala sam deset godina kada sam prvi put kročila u Dračevo. I iznenadila sam se kako lijepo može biti kada pješačite u školu udaljenu nekoliko kilometara zajedno sa drugom djecom iz sela, kako godi kada se ujutro morate umiti vani pumpajući hladnu vodu i kako se lijepo zaspi nakon cijelodnevnog veranja po kamenu i vrludanja stazama obraslim dračom. Ta jedna godina naučila me svemu – život je krug i svi se kad tad vratimo na mjesto sa kojeg smo potekli. Neka mjesta nas čekaju dugo, ali zato kad im se vratimo, samo nastavimo teći dalje. Tako smo i mi sagradili obiteljsku kuću na kamenu koji više nije bio ni grub ni oštar ni hladan – postao je naš.

Krenuli smo, tako, od jedne masline na ulazu, jedne smokve i jednog šipka, a danas tatin voćnjak broji više od sedamdesetak stabala. I sva rađaju najukusnije plodove. Krenuli smo od pokojeg maminog cvijeta, isušene zemlje crvenice i kišnice koju smo skupljali za zalijevanje, pa danas imamo irise, gladiole, tulipane, maćuhice, ruže, lavandu, čuvarkuću… Imamo svoje mjesto, tj. dva mjesta na kojima oko kuće pijemo popodnevnu kavu. Prvih dana proljeća tražimo sunčano mjesto, ono je na ulazu u kuću, a s prvim danima ljeta bježimo iza kuće u hlad. Imamo svoje male radosti.

Ovo će biti prvi drugačiji juni. Jedno mjesto će ostati prazno. Ja neću biti prazna, jer znam od čega i koga sam satkana. Svaki udah u tatinom voćnjaku bit će sladak, svaki kamen koji je on dirnuo odlično mjesto za odmor, svaki pogled na stabla koja je on posadio izmamit će mi osmijeh na lice, jer netko će ipak dospjeti jednom za taj hlad.

U junu treba pustiti komšijsku djecu da vam kradu trešnje. Treba stolice obavezno iznijeti na verandu i cvijeće zalijevati dva puta dnevno. U junu, kao i uvijek, čovjek treba biti sretan!

Neka od najljepših putovanja dogode se neplanirano, bez puno buke – ujutro se ustane, popije se kava, pozdraviš svoje najbliže, uzmeš neke sitnice i jednostavno kreneš. Nema veze ako čovjek šta zaboravi, iskusni znaju kako se sve to tamo negdje nadoknadi sasvim lako. Nema putovanja koja vam nešto oduzmu. Takva ne postoje. Nema pravog puta, ni vremena. Putovati treba uvijek. Sam sa sobom ili sa nekim. Svejedno. Putovati treba.
Piše: Dragana Nižić

Nama je to jutro bilo prvo jutro s prstenom na ruci. Putovanje nam nije bilo prvo, ali je bilo jedno od najzanimljivih. Naoružni dobrim raspoloženjem, bez puno prtljage i briga, sjeli smo u auto i već za nekih dva sata pred nama je zamirisao Herceg Novi. Doslovno zamirisao, na samom svom ulazu. Kada se putuje neplanirano, onda ne možete ni znati kako je baš svaka duša koja bi vam u normalnim okolnostima ponudila smještaj otišla negdje da slavi Dan nezavisnosti, a grad ostao da vas dočeka. Eto takav smo mi datum neisplanirali. Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja, dok se lagano spuštala noć, na svu sreću pronašli smo svoje malo utočište. Nije nam mnogo ni trebalo, imali smo ulicu i park u kojem smo sjedili, dobru muzičku pozadinu s neke ljetne pozornice iza sebe i mjesto za prespavati. A jutro je sa sobom donijelo boje, mirise i okuse. Naš nezaboravni domaćin spremao nam je doručak, ne onaj koji poslužuje stranim gostima sa mnoštvom minijaturnih karafeka poslije kojih opet morate doručkovati, nego pravi domaći, onako kako se to kod nas radi. I sve to sa jednim velikim osmijehom na licu. Tog prvog jutra šetali smo lukom, slušali nadvikivanja ribara, cijene na lokalnoj tržnici, razgledali pokoji suvenir i gledali kako se budi jedan od gradova kojeg smo zauvijek upisali kao svog.

U Herceg Novom smo nekoliko puta imali priliku pozdraviti se sa prolaznicima, jer smo ih danima viđali na istom mjestu, a i oni nas. Kao da smo tu sto godina. Zato što vas ljudi jednostavno prigrle. Ne kao goste, ne one od kojih imaju zaradu, nego kao ljude koje su poželjeli. Pokušali smo izbrojati sve te cvjetne bukete, ali je bilo nemoguće. Samo smo uživali u mirisima. Šetalište Pet Danica prelijepo je noću. Svraćali smo u kuću Ive Andrića u kojoj se pažljivo čuvaju njegovi rukopisi, osobne stvari i jedno divno ogledalo koje je pripadalo njegovoj voljenoj supruzi. Slikali se pored uokvirenih zapisa iz Travničke kronike. Popeli se na gornji trg Starog grada i divili se Crkvi Sv.Arhanđela Mihajla, obilazili Krvavu kulu koja je danas pretvorena u ljetnu pozornicu i pronašli vjerovatno najmanju knjižaru na svijetu. U knjižari Mimozi, uspjeli smo se na dva kvadratna metra snaći i uzeti svatko svoje štivo. Sjedili smo dva sata u jednoj galeriji, gdje smo kupili sliku i popili odličnu maksuziju sa vlasnikom. Kao stari prijatelji. Odmah smo se razumjeli. I jedva rastali. Jer ljudi vam se uvuku pod kožu. Poželite ostati, jer se osjećate kao kod kuće. Poželite se vratiti i prije nego ste uopće otišli. Takva putovanja su najljepša. Jer, na kraju ljudska emocija kojom kuca grad ne može se isplanirati. Ona se jednostavno ili dogodi ili ne dogodi.

„…Ja imam šator od zvezdanog neba,

finog tkanja,

pođimo brzo, jer strašno mi fale

putovanja…

…Na skriveno te vodim mesto

gde su i noću tople stene,

Montenegro, Montenegro zove zebe, zove tebe,

Montenegro, Montenegro, zove mene…”

(Bajaga)

Završetak jesenjih radova, berba kupusa, zaštita od zečeva, pripreme za travnjak

Novembar brzo otkucava kraj jesenjih radova, pa treba još jednom snažno prionuti da se preostali radovi završe čim prije. To se prije svega odnosi na branje kupusnjača, ali i zaštitu mladih voćki od štetočina, u prvom redu zečeva.

Pripremila: Dženana Hrlović

Završetak jesenjih radova i berba kupusa

„Jedino zemljoradnik koji vjerno posije sjeme u proljeće može u jesen požnjeti plodove.” B. C. Forbes

Nakon dugotrajnih ljetnih kiša, nije sačuvano mnogo toga u polju. Ipak svi koji su uspjeli uzgojiti barem kasno jesenje povrće, imaju pune ruke posla u novembru. Vrijeme je za berbu kasnih usjeva poput kasnog kupusa i kelja, ali i da se izvadi i ozima rotkva, cvekla, rotkvica, pastrnjak, mrkva i peršun. Sudeći po stručnim tekstovima na stranicama poljoprivredaiselo.com, te agroinfotel.net novembar je krajnje vrijeme da se pripremi zemljište i posiju ozime kulture. Također nemojte zaboraviti herbicide i fungicide kako biste na vrijeme sačuvali prve proljetne plodove. Oko berbe kupusa treba biti posebno pažljiv. Kupus se bere kada su glavice čvrste i zrele. Čekanje od svega nekoliko dana može dovesti do pucanja i povećanja nastanka bolesti. Ipak, kupus koji nije sazrio osim smanjenja prinosa ima i mekane glavice koje su suviše mekane i neotporne na povrede tokom rukovanja, pa se kraće mogu sačuvati.

Zaštita od zečeva

„Da se zec ne uzda u noge, ne bi silazio u polje.” Narodna izreka

Baš kao što narodna izreka kaže, zeca je jako teško uhvatiti, a može napraviti ozbiljnu štetu mladim voćkama. U stručnim tekstovima na stranicama znanjenapoklon.rs i agroklub.com navodi se da divlji zečevi nanose velike štete mladim sadnicama svih voćnih vrsta, a naročito jabukama. U zimskom periodu, kada padnu veliki snjegovi, zec lako dohvati i više grane te ih znatno oštećuje. Stoga je neophodno na vrijeme zaštiti voćnjak od ulaska divljači. Najsigurniji ali i najskuplji način zaštite je ograđivanje žičanom mrežom. Jedan od načina je i da stabla zaštitite omotavanjem žičane mreže, plastičnih perforiranih traka, slame, kukuruzovine ili vrbovog pruća, ali ovaj način zaštite privlači voluharice. Za zaštitu jabuka koriste se i sredstva koja svojim neugodnim mirisom odbijaju nepoželjne posjetioce. Od pomoći može biti i tradicionalni način zaštite – krečenjem u ranu jesen, s tim da postupak treba ponoviti tokom toplijih zimskih dana. Ipak, najsigurniju zaštitu od zečeva pruža omotavanje sadnica vodootpornim papirom ili drugim pogodnim materijalima.

Pripreme za travnjak

Njega travnjaka u ovom periodu zaista nije zahtjevna, pa ćete uz malo truda na proljeće imati divne zelene rezultate. Travu prilikom košnje treba ostaviti nešto dužu, barem 10-ak centimetara. Ukoliko ima mahovine treba je očistiti prije dolaska zime, kao i opalo lišće. Gnojidba je također veoma važna, a najbolje je koristiti gnojiva na bazi fosfora i kalija. Ukoliko je ovo pak prva godina da ste se opredijelili za uzgajanje divne zelene površine, onda je jesen pravo vrijeme za to. Priprema tla prije sjetve koja podrazumijeva rahljenje, čišćenje, finu obradu, gnojidbu i valjanje, ima izuzetno važnu ulogu u postizanju konačnog uspjeha. Tek nakon pripreme treba početi sjetvu. Odaberite ono sjeme koje je najpogodnije s obzirom na to da li je površina sunčana ili pak u hladu, a svakako obratite pažnju i na visinu do koje izabrano sjeme raste.

Trebala sam nešto uraditi, pa nisam. Dio sam zaboravila, dio nisam stigla, a ono što je preostalo bilo je malo. Kao da ništa nisam ni stigla. Imam osjećaj kako se sve što trebam, moram i želim uraditi sjatilo na mene u nekom zamahu kojeg ne mogu izdržati. Prevelik zalogaj. Telefon zvoni ko lud. Oko mene sve nešto brzo, a ja kao u usporenom filmu, korak naprijed, nazad dva.

Piše: Dragana Nižić

Slike ima, tona nigdje. Rijetko se događa, ali izgleda pogodio me blues nošen vjetrom s Veleža. Svih ovih mjeseci u stalnoj trci za nečim rezultirali su pravom melankolijom. Ušuškana u plavi džemper, kuham čorbu od gljiva oko 22 sata, gledam novu epizodu Dr. Housa i palim grijanje. Mislim na pečene kestene u Mostaru. I mandarine. Meni sve ravno. Pa ni da se nešto brinem – ne mogu. Prije nekoliko dana sam mislila kako ću eksplodirati, vidjela sam se kako doživljavam nervni slom pred prodavačicom na odjelu voća i povrća. Držala sam one banane kao da su zadnje na svijetu, nešto se zamislila i osjetila sam kako kočnice popuštaju. Kontam to je to, sad slijedi jedan vrisak iz dubine duše, a poslije njega tko zna?

Srećom shvatih, kako svi imamo pravo na žutu minutu, razdoblje kada baš i nismo svoji, vrijeme u kojem nam nitko ne treba, jer sami sebi falimo, pa se želimo naći. Trebao mi je ispušni ventil, nešto što će srušiti zidove koji su mi se približavali sa svake strane, neka doza nove energije. Oporavak svake vrste. Odmak, pozitivan odmak. Lijek protiv umora i bezvoljnosti krio se na 1.200 metara nadmorske visine, među borovom šumom čiji su mir jedino prekidala zvona ovaca i krava. Idilično. Na udaljenosti od 12 km od starog dijela Sarajeva, na području Hreše pronađoh mir i predah od svega. Dan smo proveli u šetnji na svježem zraku, kavu smo popili na balama sijena i okupani suncem jeseni napunili baterije. To mi je baš trebalo. Kasnije sam se s Andrićem i Jergovićem ispod ruke vraćala kući. Bila je noć dok smo vijugavom cestom pratili ton Neretve prema jugu. Jedva sam čekala doći doma i tada sam znala kako je sve dobro. Jedva sam čekala da se ujutro probudim. Da završim ono što treba. Makar i sa kamatama. Svima koji su me taj dan zvali rekoh kako dolazim za 5 minuta…

„Dolazim za pet minuta

nemoj da bežiš, ne budi dete

samo ću skočiti preko puta

da kupim piće i cigarete…

Ne boj se, neću ti ništa

treba mi rame za plakanje

treba mi sklonište od buke

treba mi muzika i stisak ruke…”

(Generacija 5)