Ja imam šator od zvezdanog neba, finog tkanja…

herceg_novi

Neka od najljepših putovanja dogode se neplanirano, bez puno buke - ujutro se ustane, popije se kava, pozdraviš svoje najbliže, uzmeš neke sitnice i jednostavno kreneš. Nema veze ako čovjek šta zaboravi, iskusni znaju kako se sve to tamo negdje nadoknadi sasvim lako. Nema putovanja koja vam nešto oduzmu. Takva ne postoje. Nema pravog puta, ni vremena. Putovati treba uvijek. Sam sa sobom ili sa nekim. Svejedno. Putovati treba.
Piše: Dragana Nižić

Nama je to jutro bilo prvo jutro s prstenom na ruci. Putovanje nam nije bilo prvo, ali je bilo jedno od najzanimljivih. Naoružni dobrim raspoloženjem, bez puno prtljage i briga, sjeli smo u auto i već za nekih dva sata pred nama je zamirisao Herceg Novi. Doslovno zamirisao, na samom svom ulazu. Kada se putuje neplanirano, onda ne možete ni znati kako je baš svaka duša koja bi vam u normalnim okolnostima ponudila smještaj otišla negdje da slavi Dan nezavisnosti, a grad ostao da vas dočeka. Eto takav smo mi datum neisplanirali. Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja, dok se lagano spuštala noć, na svu sreću pronašli smo svoje malo utočište. Nije nam mnogo ni trebalo, imali smo ulicu i park u kojem smo sjedili, dobru muzičku pozadinu s neke ljetne pozornice iza sebe i mjesto za prespavati. A jutro je sa sobom donijelo boje, mirise i okuse. Naš nezaboravni domaćin spremao nam je doručak, ne onaj koji poslužuje stranim gostima sa mnoštvom minijaturnih karafeka poslije kojih opet morate doručkovati, nego pravi domaći, onako kako se to kod nas radi. I sve to sa jednim velikim osmijehom na licu. Tog prvog jutra šetali smo lukom, slušali nadvikivanja ribara, cijene na lokalnoj tržnici, razgledali pokoji suvenir i gledali kako se budi jedan od gradova kojeg smo zauvijek upisali kao svog.

U Herceg Novom smo nekoliko puta imali priliku pozdraviti se sa prolaznicima, jer smo ih danima viđali na istom mjestu, a i oni nas. Kao da smo tu sto godina. Zato što vas ljudi jednostavno prigrle. Ne kao goste, ne one od kojih imaju zaradu, nego kao ljude koje su poželjeli. Pokušali smo izbrojati sve te cvjetne bukete, ali je bilo nemoguće. Samo smo uživali u mirisima. Šetalište Pet Danica prelijepo je noću. Svraćali smo u kuću Ive Andrića u kojoj se pažljivo čuvaju njegovi rukopisi, osobne stvari i jedno divno ogledalo koje je pripadalo njegovoj voljenoj supruzi. Slikali se pored uokvirenih zapisa iz Travničke kronike. Popeli se na gornji trg Starog grada i divili se Crkvi Sv.Arhanđela Mihajla, obilazili Krvavu kulu koja je danas pretvorena u ljetnu pozornicu i pronašli vjerovatno najmanju knjižaru na svijetu. U knjižari Mimozi, uspjeli smo se na dva kvadratna metra snaći i uzeti svatko svoje štivo. Sjedili smo dva sata u jednoj galeriji, gdje smo kupili sliku i popili odličnu maksuziju sa vlasnikom. Kao stari prijatelji. Odmah smo se razumjeli. I jedva rastali. Jer ljudi vam se uvuku pod kožu. Poželite ostati, jer se osjećate kao kod kuće. Poželite se vratiti i prije nego ste uopće otišli. Takva putovanja su najljepša. Jer, na kraju ljudska emocija kojom kuca grad ne može se isplanirati. Ona se jednostavno ili dogodi ili ne dogodi.

„…Ja imam šator od zvezdanog neba,

finog tkanja,

pođimo brzo, jer strašno mi fale

putovanja…

…Na skriveno te vodim mesto

gde su i noću tople stene,

Montenegro, Montenegro zove zebe, zove tebe,

Montenegro, Montenegro, zove mene…”

(Bajaga)

Podijeli:
  • Facebook
  • Digg
  • Google
  • E-mail this story to a friend!
  • Technorati

Ostavi komentar

Morate biti prijavljeni da ostavite komentar.

Gusto TV

Newsletter

Upišite se u naš Newsletter i budite uvijek obaviješteni o novim aktuelnostima na vrijeme!

Oglasi

Oglasi

  • Oglasavajte se