Ne znam kako vi, ali ja spadam u kategoriju fitness kampanjaca, one koji se s ushićenjem bace na neku rekreaciju, ali nakon upale mišića i sklonosti upadanju u blesave situacije, brzo odustanu. Nema gdje me nije bilo, širok mi je dijapazon pokušaja za rekreiranjem, ali pošteno priznajem da su mnogi završili neslavno, pa čak i kreativno…
Piše: Sara Krajina
Rolanje u „Hyde ti malo u…” parku
Na primjer, rolanje. To mi je dosta dobro išlo jedno vrijeme, valjda ostalo iz klizačkih dana, pa sam tako nekad često išla na rolanje u Hyde park. To je tamo jako moderno, pa sam tako i ja dorolala kud i svi Englezi. Sve do jednog dana kad sam, da se ne bih zabila u veliku porodicu (ili omanje pleme) koja se raširila na mojoj putanji, pa bi ih bilo lakše preskočiti nego zaobići, skrenula u travu - i istog trena tresnula koliko sam duga i široka, i toliko se razbila da sam bez imalo stida u kasnim dvadesetim zaječala „Mama…” i poviknula svima i nikome, „Hyde ti malo u ….”.
Okanila sam se ćorava posla i godinama poslije nisam role htjela ni pogledati, dok me jedan dan nisu opet nagovorili. I krenem ja polako, pa malo brže i baš mi fino, pa okuražena ubrzam još malo i onda dođe vrijeme da se zaustavim, da ne izletim na ulicu. I došlo vrijeme, ali ja nikako da se zaustavim, ne znam s onom kočnicom, možda i ne radi kako treba, te me uhvati panika i ja ti brže-bolje preusmjerim putanju prema velikom drvetu - bolje zagrliti drvo nego izletjeti na ulicu! Na taj prizor kako kao luđakinja grlim veliku lipu na Vilsonovom šetalištu i smijeh prolaznika, njih jedno 300, uopće nemam komentara. Ni sad ni nikad! Silenzio stampa!
Kako igrati tenis sa psom
Tenis je već više moja „fela”, tu se dobro pronalazim, jedino što teško nađem pravog partnera. Tako sam jednom igrala sa dragim, ali realno govoreći totalno teniski-promašenim prijateljem na terenu okruženom grmljem. I svako malo moj drug nabije lopticu u grmlje, a ono bodljikavo, a imamo svega 3, 4 loptice pa ne možeš nijednu halaliti, i ja ti skontam fintu! Pojavio se tu neki pas, željan igre, te ti ja njega lijepo na foru: „Drž’ lopticu, eno je tamo, donesi!”. I cuko fino, poslušno dovuče lopticu iz grmlja svaki put! I sve je to bilo vrlo simpatično i efikasno, jedino što se od tolikog „tenisa” ni ne oznojih čestito. Sa drugim pak prijateljem bilo bi mi bolje da sam ponijela šljem umjesto kačketa - taj kad zvizne onu jadnu lopticu, odmah se moraš baciti atomski slijeva u zaklon! I džaba ja njemu objašnjavam da se u tenisu ne radi o tome koliko jako možeš nabiti lopticu, svaki udarac isto. Taj sam se put ipak preznojila, ali onako hladno, od straha…
Košarka je također moj sport, samo što ga dugo nisam igrala, ali kontam, to je kao i bicikl - kad jednom naučiš, ostaje ti za sva vremena. I tačno je to, ostalo mi je, ali ono što nisam znala je da je danas košarka više ragbi, pa kad me dvojica „pometoše” s poda pa me prvo odbaciše u zrak, a onda me pustiše da ateriram na svoje stražnje „zračne jastuke”, opet mi je došlo da zaječim kao dijete…
Nova disciplina: nošenje šahta kući
I tako redom isprobah razne sportove: odbojku (ne možeš od onih „zakucavača” doći do lopte), fudbal (ostadoh na klupi), stoni tenis (raspalila me loptica po prstima da su se crvenili danima), bicikl (tresnuh u jedinu lokvu u gradu na 37˚C - i za to treba talenat!), čak i jahanje konja (zapala me stara, prehlađena raga, pa samo kiše i kašlje, da ne povjeruješ…) itd. I kako onda da se jadan čovjek rekreira?! Shvatih, nema mi druge, nego lagano, damski - navući štikle, pa šetati po gradu punom rupa i razvaljenih betonskih ploča, pa da vidiš kako ti se mišići stežu dok pokušavaš izvući štiklu iz šahta (ko li ga je samo nacalio posred šetališta?), a za tobom dobacuju, „Halo, Pepeljuga, ne moraš i šaht nositi kući…”.
Posljednji komentari